PRAVNI OKVIR OPOREZIVANJA PRIHODA IZ INOSTRANSTVA – Položaj „Frilensera“

Jusufović & Partners > Vesti > PRAVNI OKVIR OPOREZIVANJA PRIHODA IZ INOSTRANSTVA – Položaj „Frilensera“

PRAVNI OKVIR OPOREZIVANJA PRIHODA IZ INOSTRANSTVA

– Položaj „Frilensera“ –

 

Imajući u vidu trenutne reakcije izazvane postupcima Poreske uprave, a u vezi oporezivanja prihoda iz inostranstva, ovim putem skrećemo pažnju na Pravni okvir oporezivanja prihoda iz inostranstva, kako bismo bliže objasnili sam postupak, koji je predviđen zakonom.

 

I) Ko su zapravo “frilenseri”?

Postojanje “frilensera” u našoj zemlji nije nikakva novina, međutim, u poslednje vreme se sve više stavlja fokus na njih, pogotovo kada je u pitanju oporezivanje njihovih ostvarenih prihoda, koji najvećim delom potiču iz inostranstva.

Čime se zapravo bave “frilenseri”? Naime, “frilenseri” su najčešće samozaposleni, ili zaposleni po određenom projektu, ugovoru o delu i sl. najčešće u IT sektoru, ali to mogu biti i prevodioci, dizajneri, marketinški stručnjaci, pisci kreativnog sadržaja, ili tzv. “blogeri”, koji pružaju razne usluge svojim klijentima. Mogu pružati usluge razvoja softvera, časove stranih jezika, promociju, grafički dizajn, usluge razvoja i pravljenja igrica, a poslove nalaze na mnogobrojnim internet platformama, koje služe za profesionalno umrežavanje i usavršavanje.

Frilenseri” imaju mogućnost da sami sebi diktiraju radno vreme, da budu “sam svoj gazda”, da rade na projektima kada, kako i koliko žele, kao i da sami sebi određuju naknadu, koja bi se naplaćivala za vreme provedeno na radu. S druge strane, pored mnogobrojnih prednosti, postoji i pregršt obaveza i odgovornosti, koje sa sobom nosi ovakav način ostvarivanja prihoda. Jedna od možda najbitnijih jeste upravo i predmet naše pravne analize, a to je plaćanje poreza na dohodak, koji u skladu sa zakonskim odredbama obavezuje sva fizička lica da plate porez na dohodak građana, koji se plaća na prihode iz svih izvora, osim onih koji su posebno izuzeti zakonom.

 

II) Zakonski okvir

Ističemo najpre da je trenutno važeći Zakon o porezu na dohodak građana“ (u daljem tekstu: “ZPDG”) na snazi od 2001. godine, a da je u čl. 6. ZPDG predviđeno da je poreski obveznik fizičko lice, koje je po ovom zakonu dužno da plati porez.

ZPDG dalje definiše pojam Rezidenta i Nerezidenta Republike Srbije, te u čl. 7. predviđa da je Obveznik poreza na dohodak građana rezident Republike Srbije i to za dohodak ostvaren na teritoriji Republike Srbije, kao i za dohodak koji je ostvario u drugoj državi.

S druge strane, članom 8. ZPDG definisano je da je Obveznik poreza na dohodak građana i fizičko lice koje nije rezident i to za onaj dohodak, koji je ostvaren na teritoriji Republike Srbije. Pritom se dohotkom naročito smatra onaj dohodak, koji fizičko lice ostvari po osnovu rada, koji obavlja na teritoriji Republike Srbije, kao i po osnovu korišćenja, ili raspolaganja pravom na teritoriji Republike Srbije.

Na osnovu gore navedenog, nesporno sledi da za rezidentna i nerezidentna lica postoji zakonom propisana obaveza plaćanja poreza na dohodak, koji je ostvaren na teritoriji Republike Srbije, kao i na teritoriji druge države.

Kada je u pitanju način utvrđivanja i plaćanja poreza u slučaju srpskih “frilensera”, ZPDG u čl. 100a definiše na koje prihode se utvrđuje i plaća porez na dohodak po principu samooporezivanja. U ovom slučaju obveznik, koji ostvaruje zarade i druge prihode u, ili iz druge države, kod diplomatskog ili konzularnog predstavništva strane države, odnosno međunarodne organizacije, ili kod predstavnika i službenika takvog predstavništva, odnosno organizacije, dužan je da sam obračuna i uplati porez po odbitku po odredbama ovog zakona, ako porez ne obračuna i ne uplati isplatilac prihoda. Napred navedeno bi značilo da su “frilenseri” obavezni da sami prijave porez na dohodak i to podnošenjem poreske prijave nadležnoj poreskoj upravi, što će bliže biti objašnjeno u nastavku naše pravne analize.

 

III) Zastarelost poreske obaveze

U našoj daljoj analizi i postavljanju pravnog okvira oporezivanja prihoda iz inostranstva, moramo najpre objasniti jedan od najvažnijih instituta u našem pravnom poretku.

  1. Pojam i institut zastarelosti

Institut zastarelosti, kao jedan od najbitnijih instituta u našem pravnom poretku, prisutan je u raznim granama prava, a predstavlja zapravo zastarevanje, odnosno nestanak ili neutuživost određenog prava usled nekorišćenja od strane titulara.

Prema Zakonu o obligacionim odnosima opšti pojam zastarelosti predviđen je čl. 360. koji propisuje da zastarelost nastupa onda, kada protekne zakonom određeno vreme u kome je poverilac mogao zahtevati ispunjenje obaveze.

  1. Rok zastarelosti poreske obaveze – prestanak poreskog duga

Saglasno prethodno navedenom, prema trenutno važećem “Zakonu o poreskom postupku i poreskoj administraciji” (u daljem tekstu: “ZPPA”), jedan od načina prestanka poreskog duga jeste zastarelost prava na utvrđivanje i naplatu poreza i sporednih poreskih davanja, što je bliže definisano čl. 114., te predviđa da pravo nadležnog poreskog organa na naplatu poreske obaveze zastareva za pet godina od dana kada je zastarelost počela da teče, odnosno zastareva od prvog dana naredne godine od godine u kojoj je ta obaveza poreskog dužnika dospela za plaćanje.

S druge strane, pored ovog relativnog roka zastarelosti, koji je definisan čl. 114. ZPPA, ovaj zakon u čl. 114ž st.1. predviđa i opšti apsolutni rok zastarelosti od 10 godina, kojim je definisano da pravo na utvrđivanje, naplatu, povraćaj, poreski kredit, refakciju, refundaciju kao i namirenje dospelih obaveza putem preknjižavanja poreza, uvek zastareva u roku od deset godina od isteka godine u kojoj je porez trebalo utvrditi ili naplatiti, odnosno u kojoj je izvršena pretplata, osim ako ovim zakonom nije drukčije propisano.

  1. Prekid i zastoj zastarelosti poreske obaveze

Međutim, da bismo jasnije razumeli momenat od kojeg počinje da teče zastarelost, takođe je potrebno napraviti diferencijaciju između prekida i zastoja zastarelosti, što je propisano u čl. 114d i čl. 114z ZPPA. Ističemo značaj ovoga, iz razloga što prekid i zastoj imaju različite pravne posledice na institut zastarelosti, tačnije, daju nam odgovor na pitanje da li se vreme pre prekida računa u rok za zastarelost, kao i da li se vreme zastoja zastarelosti računa u rok za zastarelost.

Naime, posle prekida zastarelost počinje teći iznova, a vreme koje je proteklo pre prekida ne računa se u rok za zastarelost. S druge strane, kada je u pitanju zastoj zastarelosti poresko obaveze, ZPPA taksativno definiše slučajeve kada ne teče zastarelost prava Poreske uprave na utvrđivanje i naplatu poreza i sporednih poreskih davanja, kao i da se vreme trajanja zastoja zastarelosti ne računa u apsolutni rok za zastarelost.

U vezi ovoga napominjemo da nadležni poreski organ u svakom konkretnom slučaju vrši kontrolu i utvrđuje činjenično stanje u pogledu predmetnih uplata, utvrđuje da li postoji više ili pogrešno plaćenog poreza, kao i da li je, u nekom trenutku došlo do prekida zastarelosti i da li je, u  vezi sa tim, došlo do zastarelosti poreske obaveze.

Saglasno prethodno navedenome, u zaključku ovog dela sledi da će iz razloga zastarelosti doći do prestanka poreske obaveze ukoliko u periodu od 5 godina, od prvog dana naredne godine od godine u kojoj je trebalo utvrditi porez, odn. sporedno poresko davanje, ili u kojoj je obaveza dospela za plaćanje, nije došlo do prekida zastarelosti.

Međutim, ukoliko je u periodu od pet godina došlo do prekida zastarelosti, rok počinje da teče iznova u okviru opšteg roka zastarelosti od 10 godina.

 

IV) Podnošenje poreske prijave

Sada kada smo položili temelje naše pravne analize, možemo se okrenuti pitanju podnošenja poreske prijave pred nadležnim organom poreske uprave. Naime, poreska prijava sa obračunatim porezom za koji je u skladu sa ZPDG utvrđena obaveza samooporezivanja, podnosi se u roku od 30 dana od dana ostvarivanja prihoda, dok se plaćanje poreza i pripadajućih doprinosa vrši najkasnije do isteka ovog roka za podnošenje prijave.

Poreska prijava se u skladu sa ZPDG podnosi u elektronskom obliku (uz elektronski potpis), ili pismenim putem, putem pošte, ili neposredno i to nadležnoj Poreskoj upravi, koja se određuje po prebivalištu podnosioca poreske prijave.

Postupak podnošenja poreske prijave ipak nije dovoljno poznat široj javnosti, a olako shvatanje ovih radnji može dovesti do veoma ozbiljnih posledica iz razloga što Poreska uprava, pored pokretanja postupka utvrđivanja poreske obaveze, po službenoj dužnosti mora da pokrene prekršajni ili krivični postupak. U čl. 180. ZPPA definisani su slučajevi, koji se smatraju poreskim prekršajima od strane poreskih obveznika – fizičkih lica, te je za njih predviđena i novčana kazna, koja se može izreći u iznosu od 5.000,00 do 150.000,00 dinara. Međutim, ukoliko iznos neprijavljenog poreza prelazi iznos od 150.000,00 dinara, biće pokrenut krivični postupak u kome se u zavisnosti od težine dela, odnosno visine poreza, može izreći kazna zatvora.

Međutim, u vezi sa svim nedoumicama, koje poreski obveznici mogu imati prilikom podnošenja poreske prijave, poreska obveznik u skladu sa ZPPA ima pravo da, pre svega, od Poreske uprave besplatno dobije informacije o poreskim propisima iz kojih proizlazi njegova poreska obaveza, a ako je neuk i osnovnu pravnu pomoć, što omogućuje da prijavi i plati porez i obračuna i plati sporedna poreska davanja, u skladu sa propisima, kao i sva druga prava propisana čl. 24. ZPPA.

 

V) Zaključak

Saglasno svemu do sada navedenome, nesporno sledi da su “frilenseri” u obavezi da prijave, utvrde i plate porez za ostvaren prihod, kako u zemlji, tako i u inostranstvu, a da im je u samom postupku prijavljivanja na usluzi poreska uprava, ukoliko imaju bilo kakvih nedoumica i pitanja.

Takođe, ističemo da je retroaktivnost zabranjena po samom Ustavu Republike Srbije, kao i da je poreska uprava dužna da poresku obavezu utvrđuje na osnovu propisa, koji su bili na snazi u vreme njenog nastanka osim ako je, u skladu s ustavom i zakonom, za pojedine odredbe zakona predviđeno da imaju povratno dejstvo, kao i da su radnje u poreskom postupku regulisane propisima, koji su na snazi u vreme kada se preduzimaju.

S obzirom da su izmene zakona ZPDG po kom i “frilenseri” moraju da plaćaju porez već pet godina na snazi, izvesno je da postoji i znatan broj onih koji nisu s dužnom pažnjom izvršavali svoje poreske obaveze, te da u tim slučajevima može doći do pokretanja prekršajnih i krivičnih postupaka, a u cilju prinudne naplate poreza na dohodak.